Prva bezimena – R. Tagore

Gazeci travu na stazi zacuh”:Poznaješ li me? ”

Osvrnuh se, pogledah i rekoh:” Ne mogu vezati ni jedno ime za tvoje lice.”

Ona odgovori: ” Ja sam prva velika ljubav tvoje mladosti.”

Njene oci su blistale kao rosno jutro.

Za-utah trenutak, a zatim zapitah: ” jesi li iscrpla sav teret suza?”

Osmjehnu se i ne odgovori.

Razumjeh da je njen plac imao vremena

da nauci govor osmjeha.

Nekada prošapta ona: “Govorio si da ceš uvijek voljeti svoju tugu.”

Zbunjen rekoh:” Istina je, ali prošle su godine, i došao je zaborav.”

Uzimajuci njenu ruku u svoju, dodadoh:”I ti si se promijenila, nekadašnji bol postao je vedrina.”

To je samo dijete gospodaru.

Ono trci oko tvog dvora, zaboravlja se, pokušava da i od tebe napravi igracku.

Ne pazi na neureðenu kosu ni na nemarnu odjecu koju vuce po prašini.

Zaspi i ne odgovori ti kad joj govoriš –

cvijet koji joj daješ ujutru, iz njenih ruku pada u prašinu.

Kad se podigne oluja i kad se nebo smraci,

ona više ne spava, ostavljajuci lutke rasturene po tlu, ona se priljubljuje

tebi, iz straha.

Boji se da ti dobro ne služi.

Ali ti posmatraš njenu igru smiješeci se.

Ti je poznaješ.

Dijete koje sjedi u prašini tvoja je žena;

njene igre ce se smiriti,

postace ozbiljnije,

pretvorice se u ljubav…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

Categories

%d bloggers like this: