Desanka Maksimović – Po rastanku
13 Aug 2012 1 Comment
Reci mi sad, kada već prošlo je sve:
Reci mi sad, kada me ne voliš više;
Nekad sam bila dobra i mlada
Spokojni bili su dani moji,
Sad srce moje bije tiše:
I kad bi danas prišao meni
Potrebno mi je – Desanka Maksimović
05 Aug 2011 Leave a comment
in Desanka Maksimović Tags: Desanka Maksimović, Ljubav, Pesme, poezija, potrebno mi je, sreca
Potrebno mi je mnogo sunca,
i to i noću, jedno da me susreće,
jedno da zamnom svetlost baca,
u ponoru jedno dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.
Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči:
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.
Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.
Desanka Maksimović
01 Jul 2011 Leave a comment
...Ima u dusi mojoj oziljak koji samo u snu boli.
I ne znam od kog bola on je ostao,i da li je to bilo jutro ili suton kad se urezao u moju dusu…Takva je nasa dusa.
Ispunjena uspomenama koje nas rastuze,nasmeju,zabole. Ponekad namjerno diramo te stare oziljke iako znamo da nas ceka neprospavana noc. Pa onda kroz prozore gledamo u neko tudje nebo i uzalud trazimo one zvezde ka kojima smo nekad davno upirali ceznjive poglede i samo njima odavali tajne prvih mladalackih ljubavi.Pa se naprezemo da cujemo onaj letni povetarac sto je saputao u krosnjama drveca ispod kojeg smo se,drzeci svoju prvu ljubav za ruke,skrivali od radoznalih pogleda. Ali…umjesto tog sapata samo uzdah srca svoga cujemo. Prohujalo je vreme i mnoge vode protekle….
Desanka Maksimović-Naša tajna
08 May 2011 Leave a comment
in Desanka Maksimović Tags: Desanka Maksimović, Ljubav, Pesme, poezija
O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.
Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo volelo;
niti srce naše
da li nas je radi nas
ili radi drugih
kadgod bolelo.
Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao
u sazvežđe žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude –
ili nam je bilo svejedno.
Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke
smeha voleli smo više
od šuma suza.
Neću im reći ni jedan slog jedini,
šta je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vek;
ni da li je otrov ili lek
ovo što je došlo
onome što je bilo.
Nikome neću reći kakva se
zbog tebe pesma događa
u meni večito:
da li opija toplo
kao šume naše s proleća;
ili tiha i tužna
ćuti u meni rečito.
O, nikome neću reči
da li se radosna ili boleća
pesma događa u meni.
Ja više volim da prećutane
odemo ona i ja
tamo gde istom svetlošću sja
i zora i noć i dan;
tako gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gde je od istog večnog tkiva
i čovek i njegov san.
Opomena – Desanka Maksimović
08 May 2011 Leave a comment
in Desanka Maksimović Tags: Desanka Maksimović, Ljubav, Opomena, poezija
Čuj, rećiću cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Mogu mi se učiniti
duboke i meke
oči neke
sasvim obične.
Može mi se učiniti
da tonem u zvuke,
pa ću ruke
svakom pružiti.
Može mi se učiniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.
Ili mogu kom reći u tome
času čudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.
O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Učiniće mi se negde u šumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke česme.
Učiniće mi se crn leptir jedan
po teškoj vodi krilom šara
što nekad neko reći mi ne sme.
Učiniće mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.
Strepnja – Desanka Maksimović
14 Nov 2010 Leave a comment
in Desanka Maksimović Tags: Desanka Maksimović
Ne, nemoj mi prici! Hocu izdaleka
da volim i zelim oka tvoja dva.
Jer sreca je lepa samo dok se ceka,
dok od sebe samo nagovestaj da.
Ne, nemoj mi prici! Ima vise drazi
ova slatka strepnja, cekanje i stra’.
Sve je mnogo lepse donde dok se trazi,
o cemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prici! Nasto to, i cemu?
Izdaleka samo sve k’o zvezda sja;
izdaleka samo divimo se svemu.
Ne, nek’ mi ne pridju oka tvoja dva.