“Niko osim tebe” Čarls Bukovski

Niko te ne može spasiti osim

naći ćeš se ponovo i ponovo

u gotovo nemogućim

oni će pokušati ponovo i ponovo

pod izgovorima, pod maskama

i silom

da te natjeraju da podlegneš, odustaneš

i/ili tiho umreš

 

niko te ne može spasiti osim

tebe

i biće dovoljno lako da ne uspiješ

tako lako

ali nemoj, nemoj, nemoj.

samo ih posmatraj.

slušaj ih.

zar želiš to da budeš?

bezličan, bezdušan, bezosjećajan

stvor?

zar hoćeš da doživiš

smrt prije smrti?

 

niko te ne može spasiti osim tebe

ti si biće vrijedno spasa.

to je rat koji nije lako dobiti

ali ako je išta vrijedno pobjede onda je

to ovo.

 

razmisli o tome.

razmisli o spasavanju sebe.

tvog duhovnog sebe.

tvog hrabrog sebe.

tvog pjevajućeg magičnog sebe i

tvog prelijepog sebe.

spasi ga.

ne priključuj se mrtvima u duši.

 

održavaj sebe

humorom i skladom

i na kraju

ako je neophodno

uloži i cijelog sebe u tu borbu,

bez obzira na izglede,

bez obzira na

 samo ti možeš da spasiš sebe.

 učini to! učini!

 i tada ćeš tačno znati

o čemu govorim.

  Wallpaper-on-The-only-person-that-can-save-you-is-You.

Čarls Bukovski, Niko osim tebe

Advertisements

Pesme Tuge – Angel Kalinovik

Dvorac

Visoka stabla šuma sibirskih,
Ne uspeše da sakriju njegove najviše kule
I tek ko bi gledao sa planina dalekih,
Shvatio bi postojanje palate usnule,
Podignute zadnjom, velikom carskom željom
Tek oštro oko uz blagodat slučajnosti
Videlo bi okrugli, bledocrveni krov
Koji iznad ogromne šumske nepreglednosti
Odaje prisustvo gospodsko i šalje zov
Radoznalcu koji ne mari za oprez
Ali ipak, hajde, budimo iskreni
To jeste otkriće zanimljivo
Ali da istraži taj predeo skriveni
Zaista bi se retko ko usudio
Jer od njega te dele i prostor i strah

To je dalek put, kroz šume sibirske
Uz svetlosti malo, a mnogo nepoznatog
I za to treba mnogo hrabrosti istinske
Neizva|ene iz tu|eg, vec iz srca sopstvenog
Ta hrabrost bice ti jedini pratilac

Kad jednom taj put dugi bude pređen
Nakon dana i dana hoda kroz mrak
Zar|ali grb, divan, visoko postavljen
Na ogradi bez kraja… biće ti znak
Da si došao napokon do carskih vrtova

Kroz sijenku odškrinutih vratnica
Udi uz drhtavu škripu, polako
U prostrane vrtove, bez cveća i ptica
Pokrivene lišćem suvim i ti lako…
…možeš da korake učiniš mekim,
Baš kako strah nalaže

Ali već sada tebi je jasno da to nije mesto duhova
Kroz maglu vidiš oronulu lepotu
Prednje fasade, kipova i stubova
Koji i sada zazivaju divljenje

Tuga

Moja si verna pratilja,
čime da te nagradim
za sve ove godine vernosti

Bol

Nimalo te ne volim
Svakog gosta za tri dana dosta,
a ti si već predugo kod mene

Strah

Što te duže znam
Sve te se manje bojim
A znam te već jako dugo

Ljubav

Opisana u Bolu, Tugi i Strahu

Život

Život mi proždire mladost
A već se sprema da otegne
dane moje starosti
Nemam pravo da mrzim ikoga
Ali sudbina zato predmet je
Mog straha, očaja i mržnje

Vi koji mislite da čovjek
je hrabri kovač svoje sreće
očigledno još život niste okusili
sve je to laž, samo utjeha
Ne čekajte nakovanj i čekić
Već molite Boga da sve ovo što prije prođe

Pitanje

Ima li smisla čekati san
kada znaš da ti neće doći
može li iko usporiti vrijeme,
kada zna da će brzo proći
ima li smisla gajiti nade
kad nezahvalnost im dobro znaš
i pjevati sreći balade
kad do tebe joj nije stalo
I da li je smisao laž
što obavija sjene života
odsjaj zlatnog omota
sopstvenog očaja zabluda
I ima li smisao smisla?
I da li bi opasno bilo
bez utjeha životnih živjeti
što kriju životno sivilo
Prezrenih ljepota na hiljade
ti ludi svijete nudiš
ali sve su tamo zablude
jer upravo ti sudiš
ko na njih ima pravo
a za većinu ljudi one
ostaju samo san.
Ima li smisao smisla?

 

life-lessons-too-late

Ton Telehen – Priča…

Jedne večeri veverica i mrav sedeli su na grani ispred veveričinih vrata. Mesec se promolio a oni su jeli bukov žir i med. A onda mrav upita: – Da li se ponekad umoriš od mene, veverice? – Ja? – upita veverica. – O ne. Mrav je neko vreme ćutao a onda reče: – Pa to je, ipak, moguće? – Ne – reče veverica. – To nije moguće. Kako bih mogla da se umorim od tebe? – Pa, reče mrav – to je, ipak, moguće. Od svega se možeš umoriti. Ti se nekad umoriš i od bukovog žira? – Od bukovog žira… – reče veverica. Duboko se zamislila ali nije mogla da se seti kako se ikada umorila od bukovog žira. No, to je moguće, pomislila je. – Ali od tebe nikada! – reče. – O – reče mrav. Dugo je vladala tišina. Tanki pramenovi magle oprezno su se odvajali od grmlja i kroz drveće vijugali kroz šumu. – Pa ja sam nekad umoran od samog sebe – reče tada mrav. – Zar se tebi to nikad ne događa? – Ali, od čega si to umoran? – upita veverica. – E to ne znam – reče mrav. – To je umor, tek tako. Umor uopšte. Veverica još nikada nije čula za to. Počešala se iza uva i razmislila o samoj sebi. I nakon što je vrlo dugo razmišljala o samoj sebi, na svoje čuđenje, i ona se umorila od same sebe. Bilo je to čudno osećanje. – Da – reče ona. – Sada sam se i ja umorila od sebe. Mrav klimnu glavom. Veče je bilo toplo. Iz daljine se čula sova koja je nešto doviknula, a visoko na nebu sijao je mesec, veliki i okrugao. Veverica i mrav su ćutali i odmarali se od samih sebe. Povremeno bi uzdahnuli, nabrali obrve i pojeli nekoliko slatkih bukovih žirova i mali zalogaj meda. Tek vrlo kasno, kada je mesec gotovo nestao, odmorili su se i zaspali.

Somebody That I Used To Know

Now and then I think of when we were together
Like when you said you felt so happy you could die
Told myself that you were right for me
But felt so lonely in your company
But that was love and it’s an ache I still remember

You can get addicted to a certain kind of sadness
Like resignation to the end
Always the end
So when we found that we could not make sense
Well you said that we would still be friends
But I’ll admit that I was glad that it was over

But you didn’t have to cut me off
Make out like it never happened
And that we were nothing
And I don’t even need your love
But you treat me like a stranger
And that feels so rough
You didn’t have to stoop so low
Have your friends collect your records
And then change your number
I guess that I don’t need that though
Now you’re just somebody that I used to know

Now and then I think of all the times you screwed me over
But had me believing it was always something that I’d done
And I don’t wanna live that way
Reading into every word you say
You said that you could let it go
And I wouldn’t catch you hung up on somebody that you used to know…

But you didn’t have to cut me off
Make out like it never happened
And that we were nothing
And I don’t even need your love
But you treat me like a stranger
And that feels so rough
You didn’t have to stoop so low
Have your friends collect your records
And then change your number
I guess that I don’t need that though
Now you’re just somebody that I used to know

I used to know
That I used to know

Somebody…

Aleksandra Kovač – Da te volim

Ti si moja ljubavna pesma
moja prva misao
kad me jutro probudi
ti si potreba i smisao

Ti si tim za koji oduvek
iz sve snage navijam
mnoge žene lude za tobom
a ti meni pripadaš

Da te volim, malo je reći
ti si moj par pod zvezdama
i ja ništa ne bih znala o sreći
da te još nisam pronašla

Da te volim, malo je reći
ti si moj par pod zvezdama
i ja ništa ne bih znala o sreći
da te još, da te još nisam pronašla

Ti si moja životna ljubav
neko ko me zagreva
kad je hladno i svuda je tama
ti si svetlost jedina

I mada znam da ponekad sumnjaš
iz nekih starih razloga
ti si poslednji na ovom svetu
koga bih ikad izdala…♥♥♥

Categories

%d bloggers like this: